Tvrđava Pula

Na jugozapadu istarskog poluotoka nalazi se zaljev u koji se na široka vrata prolazeći uz otoke svetu Katarinu, svetog Andriju, Uljanik i sveti Petar stoljećima zaklanjaju brodovi. Uz isti zaljev od antike smješten grad Pula, čiji oblik u dugovječnoj stagnaciji opasan srednjovjekovnim zidinama.

Mirom u Campoformiju 17. listopada 1797 službeno započinje potpuno nova stranica pukske povijesti. U grad – koloniju već 17. lipnja iste godine ulazi novi gospodar, austrijska vojska. Ona se smješta u jedini vojni objekt u gradu, mletačku utvrdu Kaštel, no zbog nedostatka životnog prostora u isto, život mještana i vojnika pod istim je krovom neizbježan. Naime Pula, zapuštena i bolesna, broji jedva devetsto stanovnika i dvjestotinjak za stanovanje uporabljivih zgrada.

Već za vrijeme ove prve austrijske vladavine istrom uočavaju se mogućnosti pulskog zaljeva za smještaj ratne flote, što će u budućnosti obilježiti grad. Grof de l’Espine, zapovjednik austrijske flote, 1799. spominje povoljan položaj Pule za stvaranje mornaričke baze ze predlaže da se arsenal namjesto u Veneciji smjesti u Pulu. No, ni u sljedećih se šest godina zapravo ne mjenja zatečeno stanje luke i grada.

Točno prije mjesec dana prije Požunskog mira 1805. francuska vojska zaposjeda istru. Francuski hidrograf Beautemps – Beaupre bilježi 1806. prednost pulskog zaljeva pa Napoleonu Pulu želi učiniti vojnom lukom. Francuzi tada donekle osiguravaju zaljev da austrijanci ne bi upali u grad, 1807. grade i naoružavaju manju utvrdu na otočiću sv. Andrija te ruše dijelove stare zidine koja na sjeveru grad odvaja od mora.

Austrija ponovo osvaja Pulu 11. rujna 1813., što joj je i potvrđeno odlukom Bečkog kongresa 1815., kada dobiva čitav teritorij na Jadranu, od Venecije do Crne Gore. Oko 1820., za vrijeme cara Franje i, grad je još uvijek nepromjenjen i skučen, ali polako započinje izgradnja obrambenih građevina u širem prostoru pulske luke. Konačni plan obrane Habsburške monarhije izgrađen je 1827. te je njime odlučeno da će ovdje biti vojna postaja i da će se proširiti utvrde koje su francuzi započeli graditi. Do 1840., kada u onih istih dvjestotinjak zgrada živi tek 1076 stanovnika, plan nije sproveden u dijelo.

Ustanak u venecijskom arsenalu primorava austrijsku ratnu flotu na privremeno preseljenje u Trst, 1849. i dok se u Puli radi na izgradnji neophodne lučke infrastrukture još nije jasno okja će luka preuzeti zadaću Venecije. Franjo Josip i došavši 1850. u Pulu naređuje ostvarenje novog plana fortifikacija Pule, očito nove glavne ratne luke Monarhije, usprkos negodovanju danskog admirala Hansa Bircha von Dahlerupa koji na čelu komisije za odabir nove glavne ratne luke navija za Trst. Austrija je 1866 potisnuta sa zapadne obale Jadrana pa carev izbor postaje i tim više opravdan ne samo geografskom već i u političkom pogledu.

Prva tri skladišta koja su bila u funkciji popravka i održavanja drvenih brodova te opskrbe za manju usidrenu flotilu itgrađena su 1846., čime zapravo počinje izgradnja arsenala, iako je carski par kamen temeljac postavio tek 9. prosinca 1856.

Grad Pula započinje ubrzani proces identifikacije s mornaricom te postaje golemo gradilište. Grad se sada po prvi put širi izvan bedema, najprije na jug , kasnije na sjever i zapad. Ponešto se mijenjai konfiguracija brežuljaka i obale, naime zasijecanjem zapadnih obronaka brežuljka Zaro i sjeverne padine brda nad Valkanama zatrpavaju se četiri uvale dp otoka sv. Petra te se time stvara posve nog prostor za izgradnju posve novog i modernog arsenala. Velika močvarna područja u svrhu su sanacije nasipana. Uz prvenstveni vojni cilj izgradnje tekla je gradnja objekata uz pomoć kojih je sustav glavne pomorske luke Monarhije trebao lakše funkcionirati. Tako se gradi zgrada zapovjedništva na obali i vojna bolnica južno od grada već 1861., 1866. gradi se velika mornarička vojarna kod arsenala, a 1878 posebna vojarna pješaštva također na obali. Uskoro se organiziraju i najvažnije znanstvene ustanove mornarice. Godine 1869. osnovan je Hidrografski zavod, koji se za Zvjezdarnicom seli u zgradu na Zaru koja je dovršena 1871. Kasnije im se u istoj zgradi pridružuje Carska i kraljevska mornarička knjižnica koje je već 1866. preseljena iz Venecije. Za potrebe Mornaričkog tehničkog komiteta također je izgrađeno impresivno zdanje. Grad se nedugo zatim upotpunjuje ostalim javnim sadržajima. Gradnja mornaričkog kasina završava se 1872., prvokazalište gradskog dobrotvora Ciscuttija izgrađeno je 1854., drugo 1880., natkrivena tržnica u istočnom dijelu grada otvara se 1903. Gradi se i civilna bolnica, škole, crkve, čak i tri javna kupališta, otvaraju se brojni hoteli i kavane, uređuju se parkovi, razvija se turizam kako u Puli tako i na Brijunima… Vrlo se brzo ustaljuje pomorska veza s Trstom i Rijekom, željeznica je sagrađena 1876. pa je ostvarena i lakša veza s Bečom, tramvajem se 1904. regulira i javni gradski prijevoz.

Grad se osuvremenjuje samim uvođenjem električne struje, ali i izgradnjom plinare i vodovoda koju ispočetka uslužni privilegij novog dijela grada. Arsenalski obrambeni zid, dovršen 1862., dužinom 1975 m vodi južno ka Novoj Puli, modernoj stambenoj četvrti sv. Polikarpa koja se gradi usporedno s arsenalom za potrebe stanovanja kvalificirane radne snage, mornara i časnika, tj. Uglavnom za njemačko-austrijsko žiteljstvo koje po svemu sudeći živi potpuno drugačije od sve brojnijih pridošlica u starom i/ili siromašnom dijelu grada. Nagli porast stanovništva grad bilježi već 1850., kada se broj stanovnika udeseterostručuje i penja na 17777, a prvenstveno zaslugom brodogradilišta i njegove posvemašnje ponude poslova. Stvoreno je novo europsko središte po uzoru na ona diljem monarhije, izgrađena je Pula.

Ovu najvažniju pomorsku bazu, ujedino i najveći ulog austrijskog carstva bilo je neophodno osigurati. Prijeka je potreba za fortifikacijskim sustavom koji će luku, arsenal i Novi grad braniti i s mora i s kopna. U 19. st. tehničke promjene napadačkih sredstava diktiraju izmjenu koncepta obrane, Austrija je shodno s tomu nezadovoljna zatečenim obrambenim građevinama koje očito ne mogu učinkovito braniti pulski zaljev. Dobro utvrđenom lokacijom procjenjuje se samo otočič sv. Andrije. Upravo je utvrda Napoleon zajedno s mletačkom utvrdom na Kaštelu nasljeđeni začetak utvrđivanja grada.

Odlučuje se permanentno zaštititi prvenstveno ulaz u luku i to postavljanjem manjih bitnica (Kaiser Franz, Maria Luise, Maximilian, San Pietro, Zonchi). Tridesetih i četrdesetih godina 19. st. postojeće se bitnice prepravljaju u utvrde u oblik martello-kula (Franz, Maximillian), ali i postavljaju nove (Punta Christo, Grosso i Giovanni). Sredinom stoljeća navedeni se obrambeni polozaju prepravljaju i pojačavaju novim obalnim i kopnenim utvrdama koje utvrđuju prilaz gradu te sa kopnene strane zaštićuju luku i budući arsenal (utvrde – Punta Christo, Grosso, Max, Franz, Maria Luise, Mussil, Brioni, Munide, Zaro, Casoni Vecchi, Monsival, Michele, Monvidal, San Giorgio; bitnice – Corniale, Giorgietta; obalne bitnice – Giovani, Fisella, Monumenti, Saline i Stoia). Navedeni su objekti raspoređeni u obliku prstena te čine organizirani sustav obrane, stvaraju tvrđavu Pula. isti se sustav kontinuirano nadogradjuje. Postojeći se položaji ojačavaju dodatnim fortifikacijskim elementima, na čijim će temeljima biti izgrađena nova prsten utvrda. Osuvremenjivanje topničke tehnologije i pojava bizantskog eksploziva, nalažu izgradnju tog drugog obrambenog prstena utvrda na udaljenosti i do 10 km od jezgre grada i samog arsenala te sidrišta ratne mornarice (utvrde - Castellier, Bradamante, Daniele, Turtian, Pomer, Verudella, Stoia, Punta Christo, Peneda, Brioni Minor, Forno, Lussin; bitnice – Vrenale, Giovanni, Ovinia, Valmaggiore, Fisella, Benedetto, Paravia, Cavarolla; merzer bitnice – Naviglio, Grosso, Maesta, Bourgignon, Signole, Verudella, Max, Caluzzi, Pomer, Nicolo i dr.).

Daljnje nadogradnje i preinake obrambenog sustava reku neprekidno do 1914., kada se utvrđivanje intenzivira (obrambene grupe Madonna, Paravia, Prementura). Linija bitnica i rovova koja se gradi 1916. stvara veći obrambeni prostor spajajući istočnu i zapadnu obalu istre (Barbariga – Peroj - Vodnjan – Muntić – Valtura). Odbacivanjem plana još daljnje linije obrane (Limski Kanal – Raški Kanal), ova linija ostaje prvom linijom tvrđave Pule.

Iako nakon Prvog svjetskog rata sve građevine pogođene u zrakoplovnim napadima talijanska vlast ubrzo obnavlja, sljedi inatljivo demilitariziranje deonedavne neprijateljske graditeljske strukture. U nagovještaju novih ratnih pohoda, potraga za iole upotrebljivom sirovinom ratnog stroja, mjenja opći stav orema baštini. Pula je zaustavljena u vremenu gotovo u onom trenutku kada italija preuzima dodjeljenu joj svojinu. Dolazi do preobrazbe društvene i gospodarske slike grada koja, do kraja Drugog svjetskog rata kulminira propašću i dekadencijom.

Nakon kapitulacije italije, nemačke snage 12. rujna 1943. preuzimaju vlast nad gradom. Pula ubrzo dobiva status utvrđenog grada te time potpada pod direktno zapovjedništvo Furhera. Započinje se s ozbiljnim utvrđivanjem postojećih austrougarskih te izgradnjom novih linija obrane grada. Pulska vojno pomorska baza postaje jedan od važnijih ciljeva savezničke avijacije. Zračna uzbuna 9. siječnja 1944., usprkos pretpostavci građana da je to još samo jedno u nizu od savezničkih preljetanja, nagovješćuje prvi i najrazorniji zračni napad na grad. U sljedeća 22 zračna napada aveznici sa 70-postotnim uspjehom ostvaruju željene ciljeve. Razornim savezničkim bombama podliježu sva naselja duž luke i uz vojne objekte (područje arsenala, cementare, brodogradilišta, stare jezgre, kvartovi Stoja, Mote Zaro...). Posljeratna obnova grada zapada Savezničku upravu, koja saniranje oštećenja krajem 1947. prepušta jugoslavenskim vlastima. Ovi se radovi dovršavaju tek pedesetih godina prošlog stoljeća kada u konačnom raščlanjivanju Grad ostavlja parkovima površine čitavih nizova zgrada.

Navedeni su događaji gotovo uspjeli izbrisati slavnu austrijsku gradogradnju, do danas se u svojem izvornom obliku opstale tek njene sporadične tekovine. Sedamdeset godina građeni sustav obrane najstariji je i najnoviji, a zasigurno i najpostojaniji austrijski graditeljski zahvat u ponovnom rađanju grada. Unatoč tomu što je njegova sudbina i prečesto tragična (talijanska devastacija, savezničko bombardiranje, nehajno ponašanje JNA, nezainteresiranost Hrvatske vojske, zapuštenost, sustavno odnošenje građevinskog materijala, neadekvatno gospodarenje gradskih i općinskih vlasti, svakojake prenamjene i trajno uništenje) on se u svojoj cijelovitosti može pohvaliti relativno dobrim stanjem. Pulski fortifikacijski sustav još uvijek možemo vidjeti gotovo u njegovom pravom obliku.

Ovaj nam je sustav ostavio još nekoliko podsjetnika na sebe. Zelene gradske površine na kojima se sačuvala autohtona vegetacija (Monte Zaro) ili se pak samo obrađivala zemlja (Kaštel) ostale su neizgrađene zbog zabrane gradnje na tzv. Fortifikacijskom zelenilu. i dodatnog kurioziteta radi, poneke od onih strmih vijugavih cesta koje su Puljanima mrske dok se penju uz njih, sačuvani su putovi do utvrda (npr. Boškovićev uspon vodio je do utvrde Zaro, Preradovićeva ulica do utvrde Sv. Mihovila, Put za groblje do utvrde San Giorgio, a ulice Verudela, Stoja i dio stare trase Monvidalske ulice vodile su do istoimenih utvrda). Ove utvrde koje okružuju grad imaju očitu spomeničku vrijednost, ona je rijetko estetska, no dokazivo povijesna. Činjenica jest da svaka utvrda preciznim odabirom položaja i oblika tvori sustav koji svojedobno na deset puta većem radijusu štiti grad i čini ga neosvojivim, što kasnije stvara mit, iako je slava Pule potopljena još sa slavom Austrougarske.